| Chapter 8 |
1 |
Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke što bijaše s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu. |
2 |
Zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. |
3 |
Polako se povlačile vode sa zemlje. Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale, |
4 |
a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata. |
5 |
Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokažu se brdski vrhunci. |
6 |
Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor što ga je načinio na korablji; |
7 |
ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetaše i dolijetaše dok se vode sa zemlje nisu isušile. |
8 |
Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje. |
9 |
Ali golubica ne nađe uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još pokrivaše svu površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju. |
10 |
Počeka još sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje. |
11 |
Prema večeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje. |
12 |
Još počeka sedam dana pa opet pusti golubicu: više mu se nije vratila. |
13 |
Šest stotina prve godine Noina života, prvoga mjeseca, prvog dana u mjesecu uzmakoše vode sa zemlje. Noa skine pokrov s korablje i pogleda: površina okopnjela. |
14 |
A drugoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijaše suha. |
15 |
Tada Bog reče Noi: |
16 |
"Iziđi iz korablje, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova s tobom. |
17 |
Sa sobom izvedi sva živa bića, sva stvorenja što su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji množe!" |
18 |
I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, žena njegova i žene sinova njegovih. |
19 |
Sve životinje, svi gmizavci, sve ptice - svi stvorovi što se zemljom miču - iziđu iz korablje, vrsta za vrstom. |
20 |
I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. |
21 |
Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: "Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, tÓa čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio. |
22 |
Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće." |
